Nakon malo duljeg putovanja, koje je bilo pogodno za popričati o svemu, stigli smo u Motovun. Tamo smo došli do puno kamenja koje su zapravo bile stepenice. Nitko od nas nije očekivao takve stepenice koje su podsjećale na tajanstveni puteljak koji nas vodi do nečeg čudesnog. I stvarno…  Kada smo prošli svih 1052 stepenice, koliko ih je bilo, stigli smo do prekrasnog vidikovca s kojeg se protezao prekrasan pogled na Motovun. Očarani pogledom, krenuli smo prema jednom zdencu koji je služio ratnicima dok su se borili protiv Mlečana. Vodič, koji je zvučao poput komentatora utakmica dok je pričao, nam je ispričao kako bi ratnici, kada bi u kojem selu pobijedili Mlečane, razbili lavu njušku i to je značilo da na tom području više nema Mlečana.

No, sada se trebalo spustiti niz one 1052 stepenice. To je, na svu sreću, bilo lakše nego uspeti se. Sada se već trbuh počeo buniti pa smo krenuli u Višnjan na ručak. Ušli smo u restoran Borgonja u kojem su nam poslužili pomfrit i bečki odrezak. Nakon ručka, dečki su odmah krenuli naganjati loptu, a cure su napravile foto-session. Zatim smo se zaputili prema staroj zvjezdarnici u kojoj nam je kasnije održana prezentacija. Vodič nam je ispričao kako oko zvjezdarnice nema rasvjete, što je pogodno za promatranje zvijezda, ali i kako je to dobro zbog ptica, koje inače više ne znaju je li dan ili noć.

Nakon prezentacije u staroj zvjezdarnici, došli smo u novu zvjezdarnicu ispred koje je bio teleskop pomoću kojeg smo vidjeli mrlje na Suncu. U novoj zvjezdarnici je bio veliki teleskop koji je zvjezdarnica dobila na poklon i prema kojemu je zvjezdarnica izgrađena. Gledali smo Sunce teleskopom.

Zatim smo krenuli u Poreč gdje smo mogli sjesti u neki kafić i popiti sok ili se šetati gradom uz zamamni miris mora.  Uskoro smo krenuli prema autobusu koji nas je trebao odvesti doma nakon dugog i napornog dana, ali ipak sretne i vesele. U autobusu smo se zabavili igrajući istine (ustvari se zove istina-izazov, ali nam izazov nije zanimljiv pa smo igrali samo istine). Kako bismo predahnuli od puta, stali smo u Ravnoj Gori. Ovoga mi se puta činilo kao da smo prije stigli doma. A doma smo se vratili puni dojmova i jedva čekajući ponovni odlazak u prelijepu nam Istru.

Fotografije pogledajte u Fotogaleriji